Balkanika

Ko si ti? Kakav zbir ljudskosti? Stvoren si sada u disproporciji ne bi li ti pomogla da pronadjes svoju ravnotezu na vrhu zivota. Tu sam ti ja sada, izmedju jednog kraja i tvog pocetka. Nisi dio vremena koje te rodi, kao ni ja. Pricat cu ti o njemu, vjerovatno cu pokusati  pomalo slagati ono sto necu pozeljeti tebi, a skromno cu velicati riznice uspjeha, praveci vec gresku. Velicat cu tebe kao najveceg uspjeha, velicat cu u groznici straha koji drhti u meni zbog tebe i kojeg cu pokusati tajiti sto duze ne bi li sto kasnije saznao da sam i ja odrasla nekako. Taj strah je od kamena koji me drzi pri zemlji, koji me tjera bilo gdje samo ne ovdje, kroz vrijeme, kroz sudbinu, kroz zivot i ponajvise kroz smrt, jer tvoj zivot je dokaz moje smrti i tvoj zivot je jedini razlog zbog kojeg je prihvatam definitivno.

Potrudit cu se zato da ne umrem nikada ostavljajuci ti istinu o sebi. Zgrabi je i potrci svojoj, lakse ce biti, nadam se. Dok budes jurio osjeti kako su ti noge lagane, uzivaj u sibanju trave po tvojoj kozi, pusti neka ti znoj osjeti vjetar, dozivi svaki otkucaj svog srca, neponovljiv je na ovoj zemlji. Jedno te molim, kada ugledas onoga ko je sam i ko je posustao na ivici zivota: stani. Stani i pridji mu kao da sam to ja, sine.

Valerio Bispuri Senegal 2010

Vidim, ali ne mogu cuti. Tako vidim sjecanje, lici na ovaj grad pod kisom sa prozora moje buducnosti. Sve mi je poznato, svaka zgrada, znam gdje vode skoro svake stepenice, znam i kako vode ka vrhu, a opet nikada grad nije isti sebi u dva razlicita trenutka. Vjecno pomijeranje poznatog. Mogla bih pomisliti da sudbina time zeli interferenciju u nasim uspomenama, onemogucuje nam cuvanje proslosti, ali mi uvijek nadjemo taj najkraci put kroz grad duse. Zasto? Zato sto smo odrasli na tim ulicama, na njima mastali o bicicklu i ranjavali koljena.
Ildefonso Cerdá’                                          Radosti i bolovi su novi dijelovi naseg vlastitog urbanizma, novosti za otkriti "u najljepsoj
Plan for the extension of Barcelona 1859   avanturi, u svakodnevnici" (ukrast cu slobodnom insipracijom citaciju Chesterton-u). Tako i mi postajemo, a da to i ne primijetimo, metropole koje umiru stapajuci se sa okolinom. I kao sto rekoh na pocetku, jedina razlika je u neprisutnosti zvuka, jer sami smo u gradovima nasih sjecanja i samo ih mi obilazimo.

Iron Man is My Man:)

iron zeljezo, glacalo
Iron Man je fiktivni superjunak, koji se pojavljuje u stripovima u izdanju Marvel Comicsa

P.S. Citam Katrin Klingsor-Liroj, "Nadrealizam", Taschen, Beograd, 2008
Pegla Zanussi ZDB 1500

Nista tuznije nema od voza, ta duga zmija koja sara zemlju noseci u utrobi nase sudbine. Voz Venecija-Budimpesta stize svako jutro oko pet sati na zagrebacki glavni kolodvor, cesto sam i ja sama medju tim tuznim licima, proizvodima globalizacije. Slavenske tvrde face se mijesaju sa bezbriznim prekookeanskim studentima na carobnom putovanju. Oni su platili da ubiju dosadu svojih bogatih zivota, sjedaju na svoja sjedista kao da su u cirkusu, vesele se obilaskom stare Evrope. Pored njih tezak miris sudbine nekog balkanskog radnika, miris jedva izgradjene kucice koja ceka novi rat, miris heklanja koje uvijek prekriva bijedu. Ne trebaju ni pokazivati slicice u novcaniku: nasmijana djecica na podlozi kicastog namjestaja neke sobe slicne hiljadama.
Pitam se cesto kojoj krajnosti vise pripadam, ali necu nikada dobiti taj odgovor, jer i ove osobe ne vide svoju slicnost icemu, same su sebi jedinstvene, njihove zelje, strahovi i ljubavi su jedine i jedino bitne. I jedino tako je moguc ovaj nas svijet, taj osjecaj im daje nadu, zbog njega idu, putuju.
Kako god bilo, svi smo na istom putu nekoliko sati, gledamo noc i brzo nestajanje
Antonello da Messina                                 u tamu svakog svjetla. Melanholija je prisutna i u ritmicnom zvuku voza u pokretu,
Annunziata (detalj) 1475                             kao da nikada nece prestati. Ali prestane, svi se raspemo na peronu, svi ponovo u borbe vlastitih zivota. Vucem kofer za sobom, zapinje za zakrpljeni plocnik, razmisljam o Tebi, idem zbog Tebe, Tebi se nadam. I kao da si znao, a znas uvijek, pitas me, pojavljujuci se nenadano iza govornice na peronu, "Mogu li Vam uzeti kofer?". Prepala sam Te svojim pogledom ka strancu kojeg trebam odbiti i kojeg se trebam cuvati, prepala sam Te u tom malom trenutku zbunjenosti. Preostala vjecnost vremena se nalazi u poljupcu poslije kojeg zadnji napustamo peron zagebrackog glavnog kolodvora, oko pet sati ujutro.

Postoje dvije granice za skoro svako stivo koje je napisano sa zeljom da bude javno, citljivo, prenosivo i vazno. Granice su ka gore i ka dole. U prvom slucaju tesko je da ljudi otvoreno pisu o svojim istinskim patnjama, da bukvalno prepricavaju delikatne dogadjaje koji su prodrmali njihove podsvijesti, primjer su eros i thanatos. Tesko je naici na potpisan i javan tekst koji prica otvoreno, u prvom licu, o takvim dogadjajima. Granica ka dole jeste jednostavnija i ocrtanija, a zabranjene javne teme su trac, male i velike osvete, zavist i sl.
Dakle, u javnom autobiografskom tekstu svi smo mi osjecajni, njezni, besprijekorno dobri. Nikada ne priznajemo svoje poraze. U javnim nastupima niko od nas ne traca, ne gleda sapunice, slusa Bacha i ne mrzi nikoga.
Prekrsicu jedno pravilo: tracem! Mislim da imam neku vrstu opravdanja, a to je poucnost o meni najbitnijoj ljudskoj vrlini: skromnost. Skromnost je svijest o sebi i drugima, skromnost Titian Alegorija tri zivotna doba 1512           je tacno postavljanje vrijednosti, skromnost nas cuva od ponizavanja i vrijedjanja drugih, skromnost je antidot bahatosti. O skromnosti nosim pouku svoga djeda. "Ne rugaj se nikome, ono cemu se rugas ili ce te stici, ili te vec stize." Imala sam dokaz ovog pravila vise puta, na sebi i na drugima.
Radnja se vrti oko "sestrinstva", zelim reci da su u pitanju sestre u ovoj prici.

Bila jednom jedna Sestra koja je, sa svoje visine, optuzila i narugala se prvo jednoj drugoj Sestri, pa jos jednoj. Na prvu Sestru je izlila svoju mrznju i nemoc, optuzujuci je za propast vlastitog zivota, cak izmisljajuci jako pokvarene radnje na racun te Sestre, grlo je zaboljelo od optuzbi, optuzbi najtezih za jednu zenu. Ali ta optuzena Sestra je prevazisla sve to, jer izmisljanje i postavljanje zamki nikada ne uspijeva, to nam dokazuju i sapunice!
Nakon toga je dosao red na drugu Sestru koja je bila ismijavana zbog svoje nesrece u ljubavi, ismijavana zbog vlastite sudbine koju nije birala. Spocitavala joj se njena zenska "nevrijednost", u najruralnijem poimanju zenske uloge u braku, poimanje zenskog zivota kao hajke na muski plijen, mimo ljubavi, mimo obostranosti. No, i ova Sestra je prevazisla sve to. Kako? Jednostavno: sklapajuci brak sa jednim gospodinom! Sto bi se narodno reklo  "nikad se ne zna".
Proslo je vremena od tada, a vrijeme i jeste taj kadija koji jako sporo naplacuje kazne. Proslo je to vrijeme dakle, a doslo je vrijeme kada Sestra od prve Sestre koja je vrijedjala ove dvije iz price, postaje subjekat i akter tih istih optuzbi. Hocu reci da je Sestra od Sestre ostala jos uvijek neudata i bez ikakvog muskog plijena, dodavsi u zadnju godinu dana sebi to da citava carsija upravo prepricava sa podsmijehom o njoj optuzbe koje je njena Sestra prosipala po prvoj Sestri. Mozda cak jos cemernije price kruze o prividno tajnom trokutu o kojem svi znaju sve.
Pouka ovog blogerskog traca: oko za oko, Sestra za Sestru!

Tamo gdje niko ne zna za nas, tamo smo, ugnijezdeni u ljubav kao djeca u majcinsku utrobu. Zajedno trazimo kanal koji prenosi utakmicu, ipak veceras se odlucuje prvak Evrope. Naravno mi navijamo za "catenaccio"  i, poslije prvog Militovog djela, znamo da se ostalih 70ak minuta moze korisnije uloziti.
Naucili smo se, suzivotom, da je nama korisno samo ono sto nas cini sretnim bicima. Sreca pa nam je za to dovoljno vrlo malo, cak nista drugo osim nas samih. Naucili smo se i tome da nije svakome sudjena ova nevinost osjecaja, pa prkosimo svima sa svojom. Mi, djeca pod oblakom, bez imalo sazaljenja prema onima koji ga nisu sazluzili, kurtoaziju ostavljamo svakome, no, to bi mogao biti najgori oblik sazaljenja.
Naucili smo se, moj muz i ja, da je ljubav bas ljubav, a sve ostalo je francuski lezaj.

Tako to biva u Nasem zivotu.
Sada se biraju marke pelena prije nego ulozaka. I Bog nam vraca sve ono cemu smo gledali sa odredjenom kolicinom cinizma. Vraca nam kolotecinu kao savrsen oblik postojanja, kao objasnjenje svih metafizika. Poenta je valjda u tome sto sve to i nema nikakve cari, naprotiv, kada se desava radi reda. Potrebna je, i jedina moguca, za taj smisao unikatna osoba, nasa metafizicka polovina jabuke. Kada dobijete to u zivotu, jedinstvenost vidite u kucici na livadi sa garazom i pokosenom bascom, i smijete se kao blesava djeca koja reklamiraju savrsenstvo na zemlji. Nema cijene iako nemamo jos American Express.

Dan Zena. Ili Zene? Ofucano, vec vidjeno, kolotecina, konzumerizam.
Muskarci trce po gradu sa jeftinim buketima, zene se raduju tom, skoro pa nametnutom, znaku paznje. Neka, bolje nego nista, neka. A ja? Ja sam Zena, po prvi put u zivotu. S tom cinjenicom bih trebala ozivjeti idealizam svakodnevnog Osmog Marta. Ozivljavam ga citav dan najsovinistickijim uljepsavanjima materije vlastitog tijela... A ovako to bijase tada u tim vremenima. Vitez je jurio na svom crvenom atanu, jurio dolinama i gorama, protiv oluja i uragana. A jurio je Njoj, naravno Njoj koja ga je voljela. U najstrasnijem mraku, nasem Vitezu se ukrade atan i pade, zaustavivsi juris. Nije znao kako ce dalje do Nje. Ali Maurits Cornelis Escher                       Ona je cula njegov krik, odjeknuo je stijenama carstva. Tada je krenula, Moebius Strip II 1963                            na svom bijelom punokrvcu. Dosla je da zalijeci rane Vitezu, da mu pruzi sebe dovijeka. Vitez je, iako u bolovima, pruzio ruku Njoj i u ruci mramorni cvijet... Dakle: za ovaj Osmi Mart sam dobila prekrasne nausnice uz Simbolican buket sa dvije crvene ruze i cetiri bijela cvijeta kojima ne znam jos ime.

P.S. Moebiusova traka je povrsina koja ima samo jedno lice i jednu ivicu. Nemoguce?

U svakoj tehnickoj nauci najbitniji cin je postavljanje simbola jednakosti.
Taj simbol rjesava, povezuje, uspostavlja, daje smisao svom prethodnom trudu. A prethodni trud je u tome da sa sigurnoscu, na osnovu ociglednih logicnih cinjenica, bez ikakve sumnje, prirodno se mogu izjednaciti dva fenomena.
Naravno da to izjednacavanje ima svoje podrucje definicije, da tako kazemo. Ono je ograniceno ka gore i ka dole apsurdima. Prvi apsurd je izjednacavanje fenomena sa samim sobom, jeste da ima teoretskog smisla da je nesto identicno sebi, ali nemamo nikakve koristi od toga. Drugi besmisao je izjednaciti jedan fenomen sa drugim koji nema uopste istu mjeru prvog, dakle izjednaciti dva fenomena koja pripadaju razlicitim prirodama, kao kad bi se izjednacila duzina sa bojom.
Tako je i sa ljudima.
Biti jednak samim sobom je kao biti sam, moguce je ali nema koristi. U tom slucaju nema komunikacije, razmjene, otkrica povezanosti. Drugi apsurd u zivotu je izjednacavanje  Claude-Louis Navier 1785-1836          sebe sa onim ko nam je stranac, ko nema nasu prirodu, ko ne prica nas dusevni jezik.
Francuski inzenjer                                   Tada se covjek sili da bude ravan drugom, da uspostavi zajednicki jezik, komunikaciju.
                                                                     I u zivotu, kao i u svakoj nauci, postoji prirodno izjednacavanje koje slijedi zakone srca,
                                                                     koje je u funkciji  Srece.
                                                                     TI = JA                  Q.E.D. (sto je trebalo dokazati)