Balkanika

Dan Zena. Ili Zene? Ofucano, vec vidjeno, kolotecina, konzumerizam.
Muskarci trce po gradu sa jeftinim buketima, zene se raduju tom, skoro pa nametnutom, znaku paznje. Neka, bolje nego nista, neka. A ja? Ja sam Zena, po prvi put u zivotu. S tom cinjenicom bih trebala ozivjeti idealizam svakodnevnog Osmog Marta. Ozivljavam ga citav dan najsovinistickijim uljepsavanjima materije vlastitog tijela... A ovako to bijase tada u tim vremenima. Vitez je jurio na svom crvenom atanu, jurio dolinama i gorama, protiv oluja i uragana. A jurio je Njoj, naravno Njoj koja ga je voljela. U najstrasnijem mraku, nasem Vitezu se ukrade atan i pade, zaustavivsi juris. Nije znao kako ce dalje do Nje. Ali Maurits Cornelis Escher                       Ona je cula njegov krik, odjeknuo je stijenama carstva. Tada je krenula, Moebius Strip II 1963                            na svom bijelom punokrvcu. Dosla je da zalijeci rane Vitezu, da mu pruzi sebe dovijeka. Vitez je, iako u bolovima, pruzio ruku Njoj i u ruci mramorni cvijet... Dakle: za ovaj Osmi Mart sam dobila prekrasne nausnice uz Simbolican buket sa dvije crvene ruze i cetiri bijela cvijeta kojima ne znam jos ime.

P.S. Moebiusova traka je povrsina koja ima samo jedno lice i jednu ivicu. Nemoguce?

U svakoj tehnickoj nauci najbitniji cin je postavljanje simbola jednakosti.
Taj simbol rjesava, povezuje, uspostavlja, daje smisao svom prethodnom trudu. A prethodni trud je u tome da sa sigurnoscu, na osnovu ociglednih logicnih cinjenica, bez ikakve sumnje, prirodno se mogu izjednaciti dva fenomena.
Naravno da to izjednacavanje ima svoje podrucje definicije, da tako kazemo. Ono je ograniceno ka gore i ka dole apsurdima. Prvi apsurd je izjednacavanje fenomena sa samim sobom, jeste da ima teoretskog smisla da je nesto identicno sebi, ali nemamo nikakve koristi od toga. Drugi besmisao je izjednaciti jedan fenomen sa drugim koji nema uopste istu mjeru prvog, dakle izjednaciti dva fenomena koja pripadaju razlicitim prirodama, kao kad bi se izjednacila duzina sa bojom.
Tako je i sa ljudima.
Biti jednak samim sobom je kao biti sam, moguce je ali nema koristi. U tom slucaju nema komunikacije, razmjene, otkrica povezanosti. Drugi apsurd u zivotu je izjednacavanje  Claude-Louis Navier 1785-1836          sebe sa onim ko nam je stranac, ko nema nasu prirodu, ko ne prica nas dusevni jezik.
Francuski inzenjer                                   Tada se covjek sili da bude ravan drugom, da uspostavi zajednicki jezik, komunikaciju.
                                                                     I u zivotu, kao i u svakoj nauci, postoji prirodno izjednacavanje koje slijedi zakone srca,
                                                                     koje je u funkciji  Srece.
                                                                     TI = JA                  Q.E.D. (sto je trebalo dokazati)

Sad skontah da je danas 14/02!
A meni na umu samo dan potpisivanja pred-pred-zadnjeg ispita prije bivstvovanja u kozi Gospodje Inzinjera. Jesam materijalista, cinicni materijalista! Nisam se spremala, nisam meditirala i pedikirala za ovaj dan. Dan zaljubljenih citavog svijeta, dan smijesnih plisanih proizvoda 'made in China', dan kada je ljubav jaca nego ostalim danima?
Necu sada previse pljuvati po Valentinaginom danu, jer su vec dovoljno ispljuvali raznorazni intelektualci objasnjavajuci ovaj ritual kao jos jedan trik globalnog konzumerizma duse, kao jeftinoscinu osjecaja i prazninu ovog nama savremenog doba. Da, dovoljno su ispljuvali svi oni koji nemaju razloga za slavljenje, a ja ne bih da se pomisli da nemam.
Imam jedan Jedinstveni razlog koji mi je narucio cargo iz Kine, valjda da ne zafali nijednog dana u narednom Nam zivotu.
Robert Doisneau
Kiss by the Hotel de Ville 1950

.
Stajala je pred ocima kao tiha boginja zenstvenosti. Njeno aristokratsko lice, na podlozi strastvenih juznjackih boja, znalo je odati samo u odredjenom momentu njeznu i suptilnu dusu. I kao da je prezivjela knjigu Tolstoja, pa dosla tu medju nama, bez ikakvog razloga, bez icijeg pitanja.

Upoznah je nimalo slucajno, vec skoro pa uobicajeno, po nekakvom novom protokolu odnosa njene porodice. Trebala je da bude samo bitnija figura od ostalih, ali postidih se istog momenta kada je zakoracila u sobu. Postidih se njenog necujnog koraka.

Sve sto je rekla bilo je u okviru normalnosti, istrosene pristojnosti koja nije nikako dala da se zadje dublje, da se sazna sta je muci, cemu se nada ili cega se sjeca. Postidih se i svoje znatizelje. Nisam slusala rijeci iako mi je bilo drago sto prica, jer je tako njezina celjust imala pokrete, mogla sam vidjeti kako se svaki misic lica trudi da ne pokvari izgradjen izraz. Nije se kvario taj plisani stav usana koje su bile blago napucene, na rubu senzualnosti. Naprotiv, tek vidljiva vlaznost usana je odvracala paznju od one preko opne oka, odvracala je svakodnevne duse kao moju od istinitog blaga, od zagledanja u staklenu zjenicu. Crna je, pomislih. I bas tako, bila je crna od one crne boje koja podsjeca na kosmos, na vjestacku apsolutnost bez nijanse, na ono poslije cega nema vise nista.

Cinilo mi se da stoji na ovom svijetu gdje svi hodaju, stoji u onom bozanstvenom stavu koji nije odlika pustih ljudi, vec onih koji cekaju neznajuci koliko se tacno ceka. Koliko se ceka da nas neko prepozna, onakve kakvi jesmo. Opet se postidih svojih misli koje bi ona mozda mogla procitati, ako ih procita jedina moja odbrana bi stala u tome sto nisam musko, sve ostalo bi me optuzilo optuzbom kojoj se presudjuje starcu kada krisom gleda mladu djevojku. Taj starac ne moze nikada objasniti da ne gleda kao zivotinja, jer zivotinja i nije vise, gleda samo da umre.

U toku takve maste dodjoh i do rjesenja.

Ona je Ana, Ana prije bilo cega. A ja sam samo Ana na stanici.

Bolnice uvijek smrde zdravima, ali oni svakako sto rjedje ulaze unutra. Mora se priznati ipak da ne smrde sve istim intenzitetom, ponajvise znaju zaudarati one bolnice gdje kreveti skripe i kada bolesnik samo dise na njima. To su zeljezne bolnice nekog postratnog perioda, pune slojeva bijele farbe i kreca, zna se zadesiti i polje blago zelenkaste plasticne boje iznad linoleumskog poda.

Sjedim u sobi jedne takve bolnice, u jednoj od bezbroj soba koje su nalik na misja gnijezda. U podrumu smo, tako da prozori pocinju taman sa zemljom, a neko ko je brinuo o psihickom stanju pacijenata je naurcio i metalne resetke crvene boje.

On je okrenut glavom ka vratima, a ne ka prozoru, ne vidi besmisleni pejsaz divlje trave i sivog neba, vidi mene koja gledam taj prizor pored bolesnickog kreveta.

Pozvao me je sam u posjetu sebi samom, a ja sam prihvatila taj debitantski poziv na bal. Sada se gledamo, skoro pa nepoznati jedno drugome, trazeci rijeci za pocetak,  pristojno objasnjenje za taj drustveni besmisao. On odbija svoj zivot, citavim bicem se opire cinjenicama, trazi sestrici da zatvori vrata podrumske sobe i od nje pravi citav jedan novi kosmos. Nazirem da je potraga za kosmosom usmjerena meni, kao da se Bog zna sta krije iza mojih pokreta, u mojoj utrobi, kao da su u mojim celijama slozene zivotne lozinke. Smijesim se takvoj nakani, luzerskim osmijehom, zamisljajuci ponore  i praznine kojima sam izresetana, bas kao i prozori ove sobe. Zeljela bih mu nekako reci da ne razrjesaje klupko, da otvori vrata sobe i pogleda unazad ne bi li pronasao barem nesto zbog cega ce me ostaviti tu gdje jesam, identicnoj sebi oduvijek, zakrpljene duse.

On ne zeli otvarati vrata, naprotiv kaze da je cekao godinama nekoga da ih zatvori umjesto njega, zbog njega onakvog kakav jeste, oguljenog od svih epiteta. I vidim, na zelenkastoj boji zida, smijesan strip sebe same s ledja kako rovim po njemu na bolnickom krevetu, zabacujem kadar nekakvim hrdjavim starudijama. Sve dok ne izadjem prasnjava i nasmijana publici sa blagom u ruci, a pacijent umire bez vlastitog srca iza mene.

Smijemo se cesto, s moje strane bi to trebalo da bude razgovaranje pacijenta, s njegove ljubaznost prema onome ko je se sjetio da ga obidje. Ali nije nista od toga, vec dijalog koji tece i dan danas u razlicitim sobama.

                                                                                                          Imam želju da zaplačem,
                                                                                                          imam želju da zaplačem naglo, iznutra...
                                                                                                          Ne, ne pokušavajte saznati ništa više,
                                                                                                          to je tajna i neću govoriti.

                                                                                                          Fernando Pessoa


Kada ne zelim da pomislim na ono sto je bitno, pomislim na sve: u svemu ostalom se nalazi dio onoga bitnog. I tako redoslijedom izvara covjek samog sebe, kao da ne zna da je nemoguce, kao da ne zna da je gubitnik i prije pocetka.
Metronom nasih zivota konstantno kuca jednu te istu apsurdnu zbirku i mi poslusno zapisujemo  svaku dogodovstinu, pokusavajuci naci svako svoj vlastiti fil rouge. Bice ipak da je citava knjiga naseg zivota u pitanju. Zavrsimo je, uz potrebne korekcije i pripravke, kada spustimo olovku 's grafitnim srcem' na stol. Zavrsimo.



.

Nisu li sve ovo kosti zemlje?
Sama ih od sebe, za sebe, izbaci
da ih gledamo, glođemo kroz vrijeme.
Ne bi li se zasitili prizora, u slučajnom razgovoru osudili,
znajući da ćemo kostur poredati jedino nakon svega.
A, meni se sve svodi na glad lešinara,
pa bih da budem milostiva.

                                                                Odlicna Sara Vaughan. Kao i uvijek.